Коњ

Od svih domaćih životinja konj je poslednji pripitomljen, vjerovatno zbog njegove veličine, brzine i plahe prirode.

 

Konji su se najprije koristili za ishranu i jahanje. A prije pojave prvog točka služili su za nošenje tereta i vuču. Mužjak konja naziva se pastuv, ženka je kobila, a njihovo dijete zove se ždrebe.

Ovo su pećinski crteži konja.


Oni nam govore da su se ljudi još od davnina divili ovoj plemenitoj životinji. Osim pripitomljenih, postoje i divlji konji. Njih je skoro nemoguće pripitomiti, čak ni poslije dužeg boravka u blizini čovjeka. Takav je azijski divlji konj ili konj Prževalskog. Svoje neobično ime konj Prževalski dobio je po ruskom pukovniku, istraživaču i avanturisti Nikolaju Mihajloviču Prževalskom. On je 1879. godine naišao na krdo ovih konja na Planini Žutog Konja u Mongoliji. Na žalost, divlja krda ovih konja čovjek je potpuno istrebio iz prirode. Ali, rijetke primjerke su stanovnici Mongolije ipak uspjeli da zadrže i koliko-toliko pripitome. Tek mnogo godina kasnije potomci ovih konja ponovo su vraćeni u divljinu. Tako, na sreću, oni danas jure nepreglednim predjelima Mongolije.

Šumski konj je nekada živio u sjevernoj Evropi. Naseljavao je vlažne i močvarne šume. Tijelo mu je bilo masivno, sa grubom dlakom, gustom grivom i teškim repom.
Od njega potiču takozvane "teške" rase konja koje su danas u izumiranju.

Divlji konj

Divlji rođaci ovog konja živeli su u istočnoj Evropi i Rusiji. Imali su sivo tijelo, crne noge i veliku glavu. Čovek ih je lovio zbog mesa. Današnji tarpani su samo dalji srodnici pravih tarpana, kojih u prirodi više nema.
Od tarpana potiču današnje "lake" rase konja. Konj tundre je nekada davno živio u Sibiru. Od njega je nastao Jakutski poni, sposoban da opstane u veoma surovim sibirskim uslovima.

Domaći konj


Nekada je korišćen u poljoprivredi i ratovima, a počev od antičke Grčke uglavnom se koristi za zabavu, lov i rekreaciju. Ovaj konjić je niži i zdepastiji od običnog. Ima kraće noge, ali dužu dlaku. To je poni, naročito omiljen među djecom.
Konji su odlični trkači. Oni mogu da izvedu gotovo nemoguće: da u trku u jednom trenutku ni jednim kopitom ne dodiruju zemlju!
Ovakav način kretanja naziva se GALOP.
 

Galop

Zubi nam mogu dosta reći o konju. Tako, ako konj ima velike očnjake, onda je on muškog pola. Ako je kobila, njeni očnjaci su sasvim mali, ili ne postoje. Pošto se konji hrane tvrdim biljkama, njihovi zubi se mnogo troše. Zato zubi konja stalno rastu.
Ipak, stariji konji imaju lošije zube od mlađih. To ljudima služi da bi odredili koliko je neki konj star i da li je još uvjek dobar za pojedini posao.
Možda otuda narodna izreka »Poklonu se u zube ne gleda«?
Vjerovali ili ne, konji čitav život provedu hodajući na vrhovima prstiju! Da bi mu olakšao hod, čovjek domaćem konju stavlja gvozdene navlake na kopita. To su POTKOVICE.
 

Potkovica

Naći potkovicu u mnogim narodima se smatra simbolom velike sreće.