LITERARNI RADOVI
Briga o starim osobama
U blizini moje kuće živi naš tetak Miraš, divni starac, koji je prije nekolike godine zbog bolesti ostao bez žene. Sada živi sam. Uman je to i blagorodan čovjek, a ako starost na licu ljudi pokaže njihov karakter i dušu, kao što je pokažu reljefi jednog brijega zimi kad izgubi šumu i skroz ogoli, onda je starost na licu mog tetka oslikavala nešto mudračko i lijepo, jer je on čovjek sa kojim su u životu dolazile ljubav i radost.
Godine i starost, a i bolest koja ga sve češće pohodi, uticale su na njega i sputavaju ga da uživa u životu kao nekada. Svaki put kada ga vidim, kao da se moje misli i osjećanja vežu za njega, odlazim do njegove kuće u namjeri da mu budem od koristi. Sa najvećim uživanjem i zadovoljstvom žurim da mu donesem drva, skuvam čaj ili pospremim nešto po kući. Pokušavam na taj način da mu makar na tren otjeram tugu koju donosi starost, najgorču tugu ljudskog vijeka. Volim da slušam njegove priče, uvijek naučim nešto novo i pametno, priče o vjeri i ljubavi, o životu, o načinu kako da svoje misli i osjećanja, svoja djela pravilno usmjerim i na taj način uvijek nađem pravi put na svim raskrsnicama i bespuću života, pomoć u nevolji i utjehi u tuzi, mir kad se u burama ovog svijeta uznemiri i uplaši srce naše.
Koliko je zahvalnosti u njegovim riječima i ponašanju zbog pomoći i pažnje koju mu pružam, a ja to jednostavno ne želim jer to smatram dužnošću svakog čovjeka koji vjeruje u aBoga i ljubav, jer oni su najveći čovjekovi izvori, rezultati svih osjećanja, zbog svih mogućnosti, najviših i najčistijih.
Zato učimo od starijih, budimo im od pomoći i činimo dobra djela, to će biti utjeha i ohrabrenje, nećemo se gubiti u vrtlogu života, u hiljadama protivu riječnih misli i osjećanja, kao ljudi bez karaktera i bez namjere, bez misije, već ćemo gordo i ponosno darivani ljubavlju i vjerom u ljude i Boga slikati sliku života, a detalji na njoj oslikani biće: razum, dobrota, pravda, milosrđe...
Jovana Peković, IX 2
Mentor, Verica Ostojić
Zeleno svijetlo moga života
Rođen sam 14. 01. 1999. godine. Za roditelje, brata i sestru najsrećniji momenat i sluteći šta nas čeka. Tu radost ubrzo smijeniše suze, strah i borba za moj život.
Kada su me donijeli iz porodilišta, postao sam centar pažnje, jer su brat i sestra bili odrasliji. Pratili su svaki moj pokret i napravljenu gramasu misleći vjerovatno, da već znam ko su, pa se njima obraćam. I tako, sve do jednog dana, kada je majka primijetila neobično modrilo. Brzo su me odveli kod doktora. Od tog momenta počinje borba za moj zivot. Iz mirnog porodičnog života moja porodica se gubi u saznanju da imam obostarnu upalu pluća, koja je ništa, naspram tri srčane mane, od kojih dvije moraju odmah biti operisane, da bih mogao da živim.
Po prijemu u bolnicu, doktorica odmah saopštava roditeljima da ne daje nikakve šanse, čak ni do jutra. Iz momenta u momenat moje stanje se pogoršava, jer su mi pluća gubila funkciju, disao sam pomoću aparata. Za moju majku najduža i najteža noć u životu, za koju kaže: „Ta noć je toliko trajala, da sam pomislila da neće svitati novi dan“.
U pet ujutru sam prebačen u Podgoricu. Mjesec dana ostajem na Intezivnoj, da mi saniraju upalu pluća. Dok se to ne izliječi i ne pomišljaju na operaciju srca, jer bi to bio kraj. Poslije intezivne majci saopštavaju da mora biti sa mnom do operacije u totalnoj izolaciji, zbog virusa. Ali, to nije kraj mukama.
U međuvremenu NATO započinje agresiju. Moj otac je već uveliko u rezervnim redovima. Doktori mojim već napaćenim roditeljima saopštavaju da su im obezbijedili mjesto u Beogradu u Tiršovoj. „Ali“- to veliko „ali“ na njihovu odgovornost, jer je bombardovanje u najvećem jeku, treba stići do spasa. Bez mnogo razmišljanja odlučeno je de se krene. Kako su prošli usput tu samo oni znaju, jer su morali praviti pauzu svakih sat vremena da mi daju terapiju, koja me je održavala u životu.
Napokon stižemo u Tiršovu. Moj otac se odmah vraća nazad, ali ne kod brata i sestre, već u rezervu, jer ne dobija ni jedan jedini dan. Konačno – dan operacije, koja je trajala pet sati. Dok su doktori timski radili da bi što bolje i brže završili, padale su bombe me mimoilazeći čak ni bolnicu. Poslije pet sati, doktor izlazi i mojim roditeljima objašnjava da su rađene dvije srčane mane, koje su bile teže i opasnije i da su rađene kroz rebra, a da treća sačeka, ako se ne sanira sama po sebi, radiće se za nekoliko godina. Radost zbog urađenog, a strah zbog ostalog...
U Beogradu ostajem mjesec dana, dok se izvrši prva kontrola, jer putovanje je nezamislivo. I tu pomažu dobri ljudi iz Crvenog krsta i omogućavaju mojoj majci i meni boravak i tokom kontrole povratak kući.
Kada sam počeo razumijevati neke stvari, rekli su mi za moj problem. Ne, nije se lako pomiriti sa nekim stvarima, a pogotovo sa tim da ne smijem da igram fudbal – koji je moj životni san.
Pri samoj pomisli da neki nijesu imali šansu da taj san dosanjaju, ja sam ipak srećan. A i ožiljci su postali mali, tako da mi ovaj moj više niko ne zagleda. I još nešto, ali da ostane među nama, ipak se ponekad iskradem da odigram fudbal, čisto da imam kondiciju, kad mi doktor da dugo čekano, zeleno svijetlo
Lazar Ćosović, VII 1
Mentor, Radmila Jovović
Montenegro
Montenegro is a small but beautiful country with its size of 13.812 km2. It has got about 620.000 people. The capital of Montenegro is Podgorica. Montenegro is located on the Balcan peninsula in the south-east of Europe and it is set on the Adriatic coast.It is a popular turistic place not only in summer but in winter as well. In 1991 it has been declared as the first ecological country in the world. It has got four nationsl parks: Durmitor, Biogradska gora, Lovćen and lake Skadar. Montenegro has about 40 natural and seven artifical lakes. Its longest river is the Tara and it is 158 km long. The Tara has canion which is 1.356m deep and it is the largest canion in Europe and the second in the world after the canion in Colorado. On Lovćen there is a grave of montenegrin ruler and write Petar II Petrović Njegoš and it is a famous turistic place. Montenegro got its independence on May 21 st in 2006 . Now Montenegro is an international admitted country.
Luka Jovović IX-b
J E S E N
Uvijek kada govorim ili pišem o jeseni imam dilemu: da li
sam njome više očarana ili pak, razočarana.
Jesen je kao tužan pogled na nešto lijepo i nezaboravno,
ali nešto što je prošlo. Ona je kao sjećanje, kao pjesma o pro-
šlom ljetu. Ona je bolno opraštanje od nečeg lijepog i dragog.
Ipak, jesen sa sobom donosi i dosta čarobnog, ne dozvo-
ljavajući da sjeta i tuga „izopače“ čovjekov duh, ubijajući u
nama vedrinu i ljubav.
Jesen je remek dijelo naslikano širokim spektrom boja ko-
je nas tjeraju da se istinski divimo i uživamo u slici nečeg nestva-
rnog i očaravajućeg.
Vjetrovi koji se valjaju sa planinskih vrhova, pričaju najlje-
epšu priču, jesenju priču o životu, o ljudima, o prirodi. Taj vjetar
raznosi opalo lišće , donosi prve kiše i nagovještava hladne i
tmurne dane.
Ovih dana često posmatram ptice i slušam njihovu oprošta-
jnu pjesmu pred daleki put, diveći se njihovoj hrabrosti i snazi,
sigurna da će negdje, u nekoj dalekoj zemlji, nekom drugom, is-
pjevati pjesmu o mom gradu, o meni, o mojoj školi, ulici...
Peković Jovana, VI 2
J E S E N
Kada jesen u moj kraj sletje,
Lišće mi na prozor pade,
Lastavica na jug poletje,
Sunce se oblacima dade.
Jesen nam voće donosi,
Djeca u školu kreću,
Time se uveliko ponosim,
A rode na jug polijeću.
Žute se dunje na grani,
Rijeke sa planina teku,
Ima više vode na brani,
Kiše se slivaju u rijeku.
Jesen nam voće obećava,
I sve se sjaji ispod platnenog plašta,
Radost dječiju uvećava
Kao najljepša dječja mašta.
Peković Matija, VI 2
JESEN NAS JE OGRNULA SVOJIM PLAŠTOM
Umjesto toplog sunčevog zraka jednog jutra me je pro-
budio lagani šapat kiše, dobujući o prozorska okna. Kao i taj
dan i ja sam bio tmuran, povučen u sebe.
Prvi nagovještaj jeseni. Iako je jesen veoma lijepo godi-
šnje doba protkana mnoštvom boja, sve je manje sunčanih da-
na, cvrkuta ptica, dječje graje... Ali, ne odlaze svi. Najvjernija
od tih malih bića ostaju sa nama da zajedno provodimo hladne
jesenje i zimske dane.
Ali, i jesen ima svoje ljepote. Ona je svojim žuto – crvenim
plaštom prekrila šume i livade, sela i gradove... Taj plašt moju
tugu polako pretvara u zadovoljstvo i sreću.
Vjetar se poigrava sa opalim lišćem kojeg je sve više, a
ono pravi mekan, šareni tepih koji pucketa pod našim nogama.
Sunce polako i skoro potpuno zalazi za oblake i samo tek po ne-
ki zrak uspije da se probije kroz debele oblake i dodirne tlo.
Iako kratki, jesenji dani mi se čine beskonačni. Radim do-
maće zadatke i razmišljam gdje nestade onaj osmijeh sa mog
lica. U školi zaboravljam na ono što se dešava napolju, ali zvono
poslednjeg časa me vraća u stvarnost.
Kankaraš Jovan, VI 2
J E S E N – S L I K A R
Poslije vrelog, iscrpljujućeg ljeta, jesen nam je došla
kao osvježenje. Taj stari slikar ponovo boji, šara, crta, slika,
glanca... Uvijek sa sobom ponese palete predivnih boja.
Neumorno boji i ne prestaje. Kao čarobnim štapićem
dotakla je drveće crvenom, zelenom, oranž i braon bojom. Zna
dobro da ocijeni njihovu gustinu. Šljive boji modrom bojom, za
dunje je ostavio žutu, a jabukama zarumenio obraze.
Obukao ih je u prelijepe i čudnovate haljine i slomio pe-
rle, pa Trebjesa i ulice grada izgledaju kao da su se spremile za veliki jesenji bal.
Izgleda da je ljut na nebo.
Svojom četkom dotakao je i moju dušu, srce i sva moja
osjećanja.
Predao sam mu se da me boji kako hoće!
Papović Petar, VI 2
J E S E N
U zlatnim kočijama punim darova stigla je kraljica –
jesen. Zavirila je u svaki kutak, zakucala na svačiji prozor,
pozvonila na svačija vrata. Prirodu je presvukla, nebo obojila,
ptice ispratila, ambare napunila...
Svi se radujemo dolasku jeseni, jer se ona vrti, dariva,
kikoće...
A šta to jesen sve uradi? Sunce sakrije iza modro – sivih
oblaka, nebo dariva sitnim studenim zvjezdicama, prirodi ukra-
de zelenu boju, travu nadoji vlagom, snažni vjetar uplete u ogo-
ljelo granje, rastuži siročića vrapca, razdraganu djecu otjera sa
cvjetnih livada... E, to joj najviše zamjeram.
Ali, ja ipak volim jesen. Bezbroj sočnih plodova berači su
odnijeli poput jakog vjetra. Tamno – modre šljive pretvorile su
se u bistre kapljice rakije, slatkog pekmeza i soka.
Uživam u zlatnim plodovima zlatnih ruku moje majke jer
sa užitkom pijem slatki sok i sa prozora svoje sobe posmatram
žutu sliku jeseni.
„Pozna me jesen ljuti,
Volim septembar žuti“
Drinčić Marko, VII 1
JESEN NAS JE OGRNULA SVOJIM PLAŠTOM
Jesen je pokucala na naša vrata. Otvorili smo, a ona je unijela pune korpe svakojakog voća, a pred vratima ostavila kišne dane.
Gusti i tmasti oblaci svuda oko nas. I priroda se lagano
uspavljuje.
S jesenjom kišom tugu dijelim. Napuštene staze kojima
su šetali i mladi i stari, napušteni parkovi koji su do juče bili
puni dječije graje, svi nekud žure... Samo se čuje šuštanje
opalog lišća i njegova tiha i umiruća muzika.
Sva me priroda podsjeća na prelijepi ćilim koji je nekada,
u dugim zimskim noćima, tkala moja baka.
Tužna, sjedim na klupi i nemoćno posmatram kako jesen
pustoši sve oko mene.
Popović Milena, VII 1
JESENJA RAZGLEDNICA
U naš kraj se nečujno ušetala jesen. Mnogi je toliko ne
vole, a ja je gledam potpuno drugim očima i veoma mi je draga.
Za mene je najljepša rana jesen. U svojoj haljini koja je
puna cvijeća i voća, izgleda božanstveno. Svako od nas sa te
haljine uzima dio za sebe. Opadajuće lišće razleti se pod
naletom i blagog povjetarca, pa izgleda kao da šareni leptiri
prhnu ispred naših očiju.
Prirodom se rasprostro šareni plašt pun smeđih, zelenih,
crvenih i zlatnih tonova. Svuda se vidi i osjeća dah jeseni.
Veoma mi prija šetnja po prirodi. Uživam dok se sunce
probija iza oblaka igrajući se sa mnom. Ptice pjevaju oproštajnu
pjesmu, a ja i u tome vidim ljepotu i draž.
Pogledajte malo bolje. Možda i vi zavolizete jesen.
Mandić Tina, VII 1
JESEN I JA
Sama riječ jesen navodi nas da pomislimo na nešto tužno, uvelo.
I ove godine jesen je pokucala na naša vrata i donijela pune korpe svakojakog voća, ali sa sobom je donijela i kiše. Te sumorne kiše čije kapi neprestano lupaju u oluke i bude u meni neka čudna osjećanja.
Nebom tumaraju gusti, tmurni oblaci koji su spremni da svakog časa zaplaču. Magla je pritisla sve oko nas. Opalo lišće se nagomilava, prekriva ulice kao beskrajni žuti tepih. Nekada zelene grane, ponosne na svoju boju i odjeću, sada su ogoljele i tužne. Čarobnjak vjetar ne da spokoja i mira opalom lišću već sa njim pravi razne akrobacije.
Sazreli i otpali plodovi kestena se kotrljaju ulicama. Čuje se samo šapat uvelog, zlatnožutog lišća i tužno šuštanje požutjele i uvele trave kroz čije se vlasi provlači prohladni jesenji vjetar.
Popović Ljubica, VI 2
ŠTA JE MODERAN ČOVJEK?
Živimo u 21. vijeku, vijeku tehnologije o kojem pojedini i ne misle tako dobro jer je sa sobom donio i mnoge ne baš lijepe stvari kojih se moramo kloniti.
Mislim da je čovjeku ovo moderno doba mnogo pomoglo. Ali sa sobom je donijelo i ratove, sukobe, ubijanja, nešto što ne treba da priliči čovjeku savremenog doba.
Ratovi bi trebalo da su dio istorije, a savremeni čovjek treba da nauči da prašta, da prelazi preko nekih stvarii sve probleme rješava razgovorom. Moderan, razuman i savremen čovjek neće praviti razlike između ljudi različitih vjera, boje kože ili jezika. Sve je to odavno prevaziđeno. Dolazi novo doba i vrijeme mladih, učenih ljudi sa novim pogledima na svijet i život koji je samo jedan i treba da ga proživimo kvalitetno. Srećni i zadovoljni.
Bijelović Luka, VII 2
JESEN JE SVUDA OKO NAS
Tog dana, posmatrajući prirodu, shvatih da je i moj kraj prekrila čarobna kraljica.
Krošnju obližnjeg drveta išarala je najljepšim bojama. Zlatno – crveni i braon listići, koji se spremaju na svoj poslednji put, žale za prošlim danima. Prvi vjetar uništiće sve njihove nedosanjane snove.
Bacam pogled na nebo. Jata ptica pokušavaju da se probiju kroz sivilo kišonosnih oblaka i stignu u toplije krajeve. I dalje, kao opijen, stojim i gledam. Divim se čarima jeseni. Odjednom, osjetih kako se na moje lice spušta vlažan veo. Trgoh se. Hladne kapi me trgoše iz razmišljanja. Nestadoše zlatne boje. Nesta i moje sunce, sakri se negdje iza planina, pobježe od ovih tmurnih oblaka.
Tužan, žurim prema kući nadajući se da će sjutrašnji dan donijeti nove radosti.
Zeljko Igor, VI 2
JESEN NAS JE OGRNULA PLAŠTOM
Jesen? Presvlačenje prirode u toplije boje, lijepi dani, blago sunce, povjetarac i poneki oblačić.
Prije nekoliko dana prošetao sam sa bratom. Sunce je blago grijalo i svu prirodu činilo srećnom. Nebom se šepurio po neki oblak koji je svoje paperjasto tijelo mijenjao i davao mu različite oblike.
Na horizontu razni tonovi ružičaste i purpurne boje. Raj za oči.
U rijeci se ogledalo drveće ljubomorno pokušavajući da sačuva i poslednji listić svoje krošnje. Lagani povjetarac rado se poigravao sa opalim lišćem. Rastjerivao je ružičasto – bijele oblake što mi se nije svidjelo jer sam uživao u njihovoj igri.
Osjećao sam se kao da sam u pozorištu i gledam predstavu u kojoj glavne uloge imaju sunce, vjetar i oblaci.
Popović Nikola, VI 2
ODGOVOR LASTA
(poslije čitanja pjesme „Moje poštovanje, vrapci“)
Mi, uvrijeđene gospođice laste,
Odgovaramo pjesniče tebi,
Koji si kroz pjesmu kazao
Da nikada nas uvrijedio ne bi.
Ali, tek sada shvatamo,
Da obećanje na riječima ostaje,
Kada jedno malo stvorenje,
Pored tebe sada staje.
Staje i pjeva pjesmu tužnu,
Da bi se ti sažalio na njega,
I promijenio tu misao ružnu,
I zavolio nas posle svega.
Mi, uvrijeđene gospođice laste,
Mislimo i dalje dobro o vama,
I mislimo, da i posle ove pjesme,
U vašem srcu vlada svjetlost
A ne tama.
Banićević Miloš, VII 3
M O J A T A J N A
Imala sam divnu baku. U njenim očima bila je skrivena ljubav za sve nas. U njenom zagrljaju osjećala sam se čarobno.
Često mi je pričala bajke o hrabrim princezama koje su na kraju ostvarivale svoje ciljeve. Njene ruke bi me mazile, tješile. Ona me je učila životu, pratila svaki moj korak i podizala me sa dna. Govorila je da sam pametna djevojčica i da jedva čeka da krenem u školu. Ali, taj trenutak nije dočekala. Umrla je prije mog polaska u školu.
U snovima bi mi se ukazivao bakin lik, a ona bi mi govorila, da, ako je volim, budem hrabra.
Učila sam za baku. Znala sam da me ona gleda sa neba i htjela sam da joj dokažem da mogu biti princeza iz njenih bajki i da sam vrijedna sve njene ljubavi.
U skrinji, u sobi, bile su bakine slike. Tu su zaključane poslije njene smrti. Moji roditelji nijesu htjeli buditi uspomene. Ali, ja sam znala da će baka biti ponosna na mene ako otvorim kovčežić, sjetim se lijepih uspomena i „uđem u stvarnost“.
To „uđem u stvarnost“, znači da se spustim na zemlju. Toliko volim baku da svake noći gledam u zvijezde i molim ih da mi je vrate.
Uzela sam ključ. Samo jedan trenutak me djelio od cilja.To je kao da ulaziš u tunel, a ne znaš šta te čeka sa druge strane.
Otvorih skrinju i vidjeh bakine stvari. Niz moje lice slivale su se suze. Sjećanja naviru...
Svoju tajnu nikom nijesam odala.
Sada u drugim tražim bakin lik iako znam da se vratiti neće. Ali, znam isto tako da me gleda sa neba i da me bezgranično voli.
Kecojević Katarina,
PRED LJEPOTOM PEJZAŽA
Bilo je jutro. Mlado sunce se razlilo po namrskanoj mreži mora. Izlazim na plažu i gledam ljepotu koja zaustavlja dah.
More kao ogledalo u kojem su zrcale paperjasto bijeli oblaci. Šetam bosa po pijesku koji mi miluje stopala, šum mora odjekuje u meni, pod kožu se uvlači sjeta. Osvrćem se i osjećam da sam dio te prirode.
Dan prolazi uobičajeno.
Opet se vraćam moru.
Gledam u nebo. Jedna ptica me je očarala svojim plesom, dugim i zanosnim. Nije bila sama.
Sunce, kao užarena lopta, u svoj smiraj potonu u more, a njegovi zraci se razliše po vrhovima talasa. Ostajem do smiraja.
More postaje sve tiše i tiše.
U osami slušam pjesmu mora, njegov šapat, tonem u spokoj gledajući u daljine...
Damjanović Aleksandra, IX c
OTADŽBINA SE BRANI ZNANJEM
Dani... Godine... Vrijeme... Istorija tvoja cvijeta. Izrasla si iz naših želja, iz naše snage, iz našeg znanja...
Lijepa si, čila, svježa, ozvučena zvonom naše sreće. Ti duboko živiš u nama, domovino. Ti u svojim džepovima nosiš miris, miris za kojim se žudi, kao miris zemlje poslije kiše, miris vazduha koji opija svježinom, pa umorno srce hođe da prepukne. Tada u oku zaiskri talas sreće, a duša zabruji... Ti si rijeka. I most koji spaja ljude.
Prošlost se ne može mjeriti sa sadašnjošću. Mi te sada branimo znanjem, čvrsto i dostojanstveno. Jer, znanjem se pobjeđuje.
Plamsaj naćih pobjeda će osvijetliti put budućim generacijama koje će svojim znanjem povezivati beskrajni lanac življenja.
Kad osjetim tugu gledam u široko nebo koje me pokriva, u nabujale rijeke i gorde planinei osjetim se kao plamičak u tvom razbuktalom ognju. To me podstakne, razveseli...
Mi smo dio tebe, mi smo tvoja djeca.
Gagović Jelena, IX c
MOJA JE SREĆA TAMO GDJE SI TI
Zvijezde noćas posebno sjaje,
Sigurno poznaju moju tugu.
Ljepota noći mi snagu daje,
Da pronađem sreću tamo neku drugu.
Tvoje usne su kao ruže crvene,
Kao da su za mene stvorene,
Ali , oči su ti kao nebo daleke,
Tvoj pogled pun je hladnoće neke.
Iako znam da sve je gotovo,
Možda se ljubav rodi ponovo.
Molim te kraj mene još noćas ostani,
Jer moja je sreća tamo gdje si ti!
Kešeljević Ana, IX b
SVE JE MOGUĆE...
Moja ljubav
Prema Igoru
Postala je manja
Kada je u moj život ušao jedan Stefan.
Polako sam ga zavoljela u junu,
Gledala sam ga svakoga dana
Mislila sam na Stefana
Sa istim žarom i noću i danju.
Pogledi su nam se sreli
Jedne čarobne noći,
A da se pogledamo ponovo nijesmo smjeli.
A jedno smo drugom htjeli
Dosta toga reći.
Njegove oči davale su mi snagu
I svake sledeće noći
Htjela sam da mu kažem svoju želju svaku.
Ali pred kraj ljeta, desilo se čudo
To nikom nijesam rekla jer je bilo ludo.
Uhvatio me za ruku i stegao uz sebe
Svojim usnama dotakao moje usne
I rekao mi „Volim samo tebe“!
Drhtala sam te noći,
Njegove ruke bile su na mom struku.
Stefanove iskrene oči natjerale su me
Da zauvijek zaboravim Igora.
Obožavam svaki njegov osmijeh,
Njegove poglede i poljupce strasne,
Njega volim i to nije grijeh.
I voljeću ga sve dok vrijeme ovog svijeta stane.
U ovoj pjesmi želim da kažem dvije riječi slatke
„Stefane, volim te, ali zauvijek“!
Mašulović Marija, IX b
JA SAM MAČKA
Ja sam mala, slatka i čupava mačka. Moj gazda je nestašni i vragolasti dječak Zoran. Ja ga volim zato što se igra svaki dan sa mnom kada dođe iz škole.
Čupa me za dlaku, vuče me za rep, baca me. Jednom riječju, on gospodari sa mnom. Mislim da nije fer. On je veći, i može da radi sa mnom šta hoće.Ali, kad ga ogrebem, a to se često dešava, ne kajem se.
I ja sam ponekad lukav pa mu se motam oko noga kada treba da mi da hranu. Ako sam dobar, daje mi ukusniji i obilniji obrok. Kada je raspoložen, i ja to zaslužim, pusti me da spavam sa njim.
Nekada umije da se naljuti i da me izbaci na kišu. I ja se naljutim i razbijesnim i odem od kuće. Međutim, on se brzo pokaje i krene da me traži. Kada me nađe grdi sebe, uvede me u kuću, smjesti pored tople peći i ušuška me.
Kada me pomazi, ja mu sve oprostim.
Sve u svemu, ne možemo jedan bez drugoga.
Banićević Miloš, VII 3
NEMA NIŠTA LJEPŠE OD VEDROGA LICA
Često se pitamo da li je ikada postojao svijet u kome su svi ljudi imali svoje mjesto, svoje dostojanstvo i svoj ponos. Da li je ikada postojao svijet bez zavisti, dvoličnosti, pohlepe?
Danas ljudi postaju sebični. Misle samo o svojim interesima ne misleći pri tom da li će nekom učiniti nažao, ili ga, možda, povrijediti, hoće li neko patiti ili se osjetiti manje važnim.
Ipak, na drugoj strani postoje ljudi koji su spremni da se žrtvuju i za dobrobit drugih ljudi. Oni ne skrivaju emocije, ne glume bezosjećajnost, otvaraju svoje srce i dušu gdje ima mjesta za sve nas.
Zamišljam čovjeka – tužan je, osjećam to. Zamišljam njegovo lice obasjano mjesečinom. Odaje ga sjaj u očima. Žudi za nečim. Možda želi da promijeni ovaj svijet.
Želi da dokuči zvijezdu, tu treperavu tajnu čiji odraz vidi u vodi, da je zamoli da učini da ljudi skinu maske i da se prepuste radosti i sreći. Da lica svih nas zablistaju.
Može li on to? Čeka.
Tišina.
Mislite da zvijezde ne mogu da govore?
Mogu! Okrenite se, oslušnite. Čućete glasove koji pozivaju na drušenje, radost, smijeh...
Tomašević Marija VI 3
DIJETE JE ČOVJEK VAŽAN
Djeca su kao proljeće, a proljeće je oživljavanje, vraćanje.
Djeca su produžetak života, budućnost. Nesvjesno, na svojim nejakim leđima nose želje odraslih.
Odrasli treba da brinu o djeci, da ih zaštite i učine bezbrižnim.
Dijete, taj mali čovjek, ima i svoje želje, potrebe, htjenja. Na kraju, ima i svoja prava. Poštujući djecu, odrasli poštuju i budućnost jer, budućnost su djeca.
Oni su razlog za život, oni su blago ovoga svijeta i zbog toga treba da uvažavaju njihova pravila i ispunjavaju njihove želje. Ipak, djeca moraju biti svjesna i svojih obaveza.
Jovović Andrea, VII 2
LJETO
Evo sunca, tu je ljeto
Otkad sam ovdjepeto.
Toliko je vruće
Da je svenulo svo pruće.
Česte se pahulje izgubiše,
Oblaci se ne probudiše,
Čak se i zid znoji,
Kao da se sunca boji!
Stalno sam na moru,
Kući se vraćam u zoru,
To je moje peto,
Otkad sam ovdje ljeto.
J E S E N
Tog jutra sam se probudila jako rano.Mnogo prije nego što je trebalo da ustanem da se spremam za školu.Osjetila sam da je hladnije nego prošlih jutara, pa nijesam mogla baš lako ustati iz toplog kreveta. Ipak, to je neminovnost. Ustala sam i bacila pogled kroz prozor.
Tmurni sivo – crni oblaci prekrilili su nebo. Sunce je bez- uspješno pokušavalo da se probije, ali su oni jaki i neumoljivi. Drve- će je plesalo šibano vjetrom, a otkinuti listići su letjeli unaokolo. Samo su oni najsnažniji uspijevali da još malo prkose.
Krenula sam u školu. Prve kapi kiše našle su utočište u mojoj kosi. Kiša je počela padati jače i udružena sa vjetrom, počela šamarati moje lice.
Shvatam, jesen je veš uveliko zagazila u naša dvorišta. Kraljica je stigla sa svojim slugama. Promijenila je odjeću. Planira da ostane duže...
Kecojević Milica, VI 3
DIJETE JE ČOVJEK VAŽAN
Kruna porodične sreće i zadovoljstva. Samo se njima pričaju najljepše bajke i samo njima pjevaju najljepše uspavanke.
Napuštajući toplo naručje majke, sa prvim stabilnim korakom odvažno koračaju, čak se i važni prave. Veliki su, pametni... Ali, odmah tu iza ugla, čekaju ih prve svađe, razbijen nos, poneka ogrebotina.
Nauči svako dijete da mora da se brani, ali da ponekad proguta i neku suzu, nastavi dalje uzdignute glave.
Djetetu treba ljubavi i pažnje, omogućiti im mir, jer djeca ne traže mnogo. Saslušajte ih do kraja i uvažite predlog neki. Pohvalite određene poslove pa iako nijesu odrađeni po mjeri odraslih.
Ne treba djecu tući, vikati na njih, jer iako su mali oni su ipak ljudi. Ne dozvolite da vaša djeca pričaju svojoj djeci kako je njima bilo loše.
Ti ljudi u malom najvažniji su u porodici, a mnogo su važni i u društvu jer će oni sjutra biti veliki naučnici, kulturni radnici, pobjednici na sportskim terenima...
Što više ulažemo u djecu, više i dobijamo.
Perović Darka, VII 2
ARPAGONOVA VEČERA
Bio sam na večeri kod Arpagona. Sigurno se pitate kako je bilo. Saznaćete.
Na famoznoj večeri gostiju je bilo iznad svih očekivanja, čak jedanaest. U tom slučaju moralo se malo više spremiti. U pripremanju je učestvovao i sam Arpagon.
No, vratimo se na večeru. Po Valerovom ulizničkom mišljenju svega je bilo u izobilju. Prvo smo se počastili tako ukusnim bombonama da su nakon kratkog žvakanja imale samo jedan pravac: iz usta u korpu za smeće. Inače,bombona je bila puna kesica.
Gazda Arpagon se ljutio što je potrošen sav njegov „trudom zarađen novac“. Ali, po njegovom mišljenju gosti su imali sjajno predjelo.
Za glavno jelo moglo je da se bira. U opciji su bile četiri masne čorbe poslužene u plitkim tanjirima. Jedna za tri osobe.
Zatim, pet i po ćevapa, koji se po Valerovom uputstvu o čuvanju zdravlja jedu pola po osobi i tanjir sitno sjeckane zelene salate koja na gazdinu radost nije kupljena, već ukradena u bašti iza štale jednog od komšija. Salata nije imala pravila o podjeli, već je svak mogao uzimati koliko hoće. Zato salatu odabrasmo. Neko se pošteno najeo, a nekoga su zapale sitne mrvice.
Za to vrijeme, Arpagon je stalno izlazio u sobu. Kasnije sam od Žaka saznao da je neprestano kukao za 20 eura bačenih na tu glupu večeru.
Poslije glavnog jela uslijedi slatkiš. Svi dobiše po red od tri kockice čokolade „Milka“.Zbog velikog broja gostiju potrošene su dvije. To gazda ne opazi, pa su nam bile uskraćene primjedbe.
Na kraju da kažem nešto o posluživanju pića.
Bile su pripremljene dvije kante vode. Zbog štednje, napravljena je mješavina: viski, loza, liker, gusti sok. Valer je dao uputstvo kako se ovo čudno piće pije: najviše jedna do dvije čašice zbog ču-vanja zdravlja. Svi uzesmo po dvije čašice pa nek ide zdravlje kud hoće.
Arpagon nije mogao sakriti ogorčenost. Popili smo i čitavo pola kante vode.
Arpagonova večera i sam Arpagon.
Miljanić Jovan, VIII 1
LIJEPA RIJEČ JE KAO LIJEPO STABLO, KORIJEN MU JE
DUBOKO U ZEMLJI, A GRANE SE UZDIŽU POD NEBO
Nije čovjek ono što misli, već ono što čini i govori.A naša riječ je naš lik u očima drugih. To je ono čime otvaramo svoju dušu, gradi mo put do nečijeg srca i prizivamo dobro i loše u svoj život.
Lijepa riječ mora biti i nesputana, slobodna i čista. Ako je obojena sujetom, mržnjom, laskanjem, bolje je da ostane misao u nama. Jer, korijen svake naše riječi je duboko u našoj duši. Ako su riječi ohole, na oholoj zemlji su iznikle. I jačaju svakog trenutka i kao eho odzvanjaju u nama i drugima, rušeći tanke niti koje nas vežu. I onda ostajemo sami i nesrećni.
Riječ je mač sa dvije oštrice. Treba znati kako, kome, kada i šta reći. Ona zna da zaboli, ali i da donese vječnu radost. Ako je iskrena, ona je najčvršći oslonac i najvjerniji prijatelj.
Riječima se ruše i grade svjetovi. Koliko lijepo govorimo, koliko dobra drugima donosimo, toliko i vrijedimo. Koliko lijepih riječi se rodi u našem srcu, toliko možemo biti srećni što postojimo.
Ako nečim lošim, lažima, laskanjem, mržnjom zatrujemo korijen dobrote u sebi, naše grane se nikada neće izdići iznad zemlje.
Nećemo osjetiti čari sreće, zadovoljstva, prijateljstva.
A da bi bili i znali da smo, potrebna nam je samo lijepa riječ, da je čujemo i kažemo.
I da uvijek imamo kome!!!
Adžić Jovana, VIII 3
BEDEM
Uvijek sam se pitala ko su bili ljudi koji su gradili lijepa zdanja od kamena – kule, mostove, stepeništa... A sve to tako davno kad nije bilo ni mašina, ni maltera, ni...
U našem gradu „živi“ građevina čije su zidine odolijevale vremenima, ali ona i sad stoji uzdignute glave čuvajući naš grad sa južne strane. Svojim bivstvovanjem nas podsjećaju na svoj značaj.
Bedem datira iz turskih vremena. Kako su se mijenjala vremena, dolazile vojske i narodi, i on je mijenjao svoju namjenu.
Bila sam u prilici da obiđem zidine ove građevine. Sive i sumorne ćute i čuvaju tajne onih koji su iz različitih razloga bili njegovi „gosti“.
Iako je sunce nesebično pružalo svoje zrake i bilo veoma toplo, obuzimala me je blaga hladnoća. Drhtala sam. Ne znam da li je to bilo zbog sivih zidina, ili zbog nemogućnosti da odgovorim na mnoga pitanja koja su me mučila...
Zidine su svjedoci namučenih graditelja, teških ratova, patnje naroda u zatvorskim ćelijama...
Ali, poslije svih vjekova, ostaje neobjašnjiva vještina starih majstora koji su gradili naš Bedem, ped čijom umješnošću i umje- tnošću i danas ostajemo nijemi.
Perović Darka, VII 2
CETINJE – GRAD MUZEJ
Kao osmogodišnja djevojčica, posjetila sam prestonicu Crne Gore – Cetinje.
Na brdu iznad Rijeke Crnojevića nalazio se grad Obod. U njemu je živio Ivan Crnojević, gospodar zetski. Tražeći mjesto da sebi sagradi novi dom, prošao je kroz Cetinjsko polje, dolinom kojom je nekad tekla rijeka. Tako je, u krilu Lovćena, okruženo planinom kao čuvarom rođeno Cetinje.
U zagrljaju Boke Kotorske i Skadarskog jezera, rađani su
veliki ratnici, pjesnici, štampari...
Za sedam dana koliko sam ostala u tom gradu, uvjerila sam se da je Cetinje grad muzeja, viteške tradicije, prirodnih ljepota.
Posjetili smo dvorac kralja Nikole, Cetinjski manastir, Lovćen, Orlov krš, Vlašku crkvu, Vladin dom...
Najviše mi se dopao Lovćen i njegošev mauzolej na njegovom vrhu.
Sam ulaz u mauzolej izgleda impresivno. Dvije karijatide,
dvije Crnogorke, pozdravljaju toplo svakog posjetioca.
A vladika, držeći u ruci knjigu, a orla na ramenu, govori koje su to vrijednosti najbitnije za naš narod.
Ulazimo u Dvorac kralja Nikole. Velike prostorije, drugačiji
namještaj, odjeća, posuđe. Neko drugo vrijeme.
U vrijeme kada je sagrađen, Vladin dom je bio najveće građevina u Crnoj Gori. Sastoji se od visokog prizemlja i sprata. U samoj zgradi nalazi se velika i bogato ukrašena „svečana sala“ i prostor nazvan „plava kapela“ u kome je danas izložena čuvena ikona Bogorodice Filermose.
Kao grad, Cetinje se mnogo razlikuje od mog rodnog Nikšića
Manji je, privlačniji i ima mnogo kulturno – istorijskih spomenika. To je naće kulturno nasleđe kojeg moramo biti svjesni i koje moramo čuvati.
Popović Milena, VII 1
MANASTIR OSTROG
Prvi pogled na manastir Ostrog. Svetilište...
Djeluje sasvim nestvarno. Kao da ste se odjednom našli pred ogromnom palatom, gdje je umjetnikova ruka dočarala ljepotu antičkog svijeta. I sve nas to vraća mnogo stotina godina unazad.
Ta čarolija traje sve vrijeme našeg boravka na ovom svetom mjestu oko kojeg se pletu nevjerovatne priče, skoro legende.
Prilazimo. Osjećaj je čaroban. Nadahnuće. Toliko divote na jednom mjestu...Čini se da je sva ljepota ovoga svijeta darovana Crnoj Gori. I manastiru Ostrog.
Ni izdaleka ga nije teško primijetiti. Ta upadljiva ljepota ne može proći neopaženo.
Ko makar i jednom posjeti ovu neobičnu građevinu u kame- nu isklesanu, ne može a da joj se još jednom ne vrati.
Jovović Andrea, VII 2
PONOVNI SUSRET SA CRNIM JEZEROM
Kao i svakog ljeta, došla sam na Žabljak u posjetu djedu i babi. Čisto da ubijem dosadu, prošetah se do Crnog jezera. Često to radim, jer zaista, nije dovoljno jednom vidjeti tu skrivenu ljepotu pod padinama velelepnog Durmitora.
Dan je predivan. Posmatram jezero koje se presijava na toplom suncu, koje svoje zlatne zrake pruža preko cijelog predjela, koje mu daju još veću čar.
Površina vode, uzburkana zbog blagog povjetarca,. Miluje mi stopala. Lišće, koje treperi, upotpunjuje sliku jednog od najljepših mjesta u Crnoj Gori.
Borovi, koji kao stražari stoje nadviti nad njim, ogledaju se u bistroj vodi, ponosni na svoje otmene, tople ogrtače,
Pogledom prelazim ostatak predjela. Tamo, u obližnjoj šumici, jasno se vidi blatnjav putić, koje vodi do malog jezera koje nije ništa manje očaravajuće od Velikog. Ono, takođe okruženo borovima, liči na ogledalce u kome se ogledaju vrhovi Durmitora, obavijeni snijegom.
Nažalost, došlo je vrijeme da krenem kući. Neprestano se okrećem i vraćam pogled na cijeli predio, ne bi li se još koji put utopio u toj neopisivoj ljepoti boja.
Prijović Kristina, IX a
PIVSKI MANASTIR
Bili smo veoma nestrpljivi. Jedva smo čekali da krenemo na izlet. Dosta nas je bilo u Pivi, ali nijesmo posjetili Pivski manastir.
Vedro i sunčano jutro. Kolone đaka slivaju se ka školi. Autobus prima znatiželjnike. I u autobusu je zabavno.
Brzo smo stigli. Kad smo ugledali manastir učinio nam se običan, kao i svi oni koje smo posjetili. Ali, unutra nas je čekalo iznenađenje. Prvo nas je impresionirala njegova istorija o kojoj nam je znalački i lijepo govorio jedan od tamošnjih sveštenika, a takođe i bogatstvo prelijepih ikona i fresaka.
Manastir je sagrađen u XVI vijeku, ali se nije uvijek nalazio na mjestu na kojem je sada. Pitao sam se kako se onda ova gra- đevina „ preselila“ ovdje. Ko je mogao „prenijeti“ sve one drago- cjene spomenike naše kulture? Dobio sam odgovor.
Manastir je prvobitno sagrađen na mjestu koje se sada, zbog izgradnje hidrocentrale nalazi pod vodom. Tada su se kulturni po- slenici našli pred naizgled nerješivim problemom, ali su ga riješili.
Manastir ja prenošen, kamen po kamen, i nanovo sazidan tačno onako kako je i prvobitno izgledao.
O manastiru postoje mnoge zanimljivosti. Turci su ga više puta pljačkali, a u njemu se nalazi jedna od rijetkih, ili možda jedina freska jednog turskog velikodostojnika.
Bogosavljević Stevan, VII 1
PISMO DJEDU
U zavičaju sam svom,
Al’ mi jako nedostaješ
Mili djedice moj!
Kod tebe mećava
Vije i zavija,
A kod mene sunce
Svoje zrake pruža.
Topli pozdrav ti šaljem
I obećavam
Doći ću sa mjesecom majem.
U zavičaju sam svom,
Al’ mi jako nedostaješ
Mili djedice moj!
Danilo Šarac, VI 3
MOJA DOMOVINA CRNA GORA
Moja domovina je iz bajke i snova. Ime joj je možda dao neki moreplovac, putopisac. Možda pjesnik. Ona je moja majka i majka moje majke.
Zemlja burne prošlosti i istorije. Zemlja junaka, vladara, pisa-
ca i umjetnika. Za jedan njen dio pjesnik je rekao „nikada se tebe nagledao ne bi“.
Planine, rijeke, kanjoni, ravnice, more – to su biseri moje domovine. Ona je po prostranstvu mala, ali je velika po svemu čto se nalazi u njoj.
Ko samo jednom dođe i udahne vazduh našeg podneblja, vraća se ponovo da uživa u njenoj ljepoti, da se divi njenoj prošlosti i da joj poželi lijepu budućnost.
Lijepa je naša domovina, naša Crna Gora!
Mirković Jelena, VII 2
LJETO
Evo sunca, tu je ljeto
Otkad sam ovdjepeto.
Toliko je vruće
Da je svenulo svo pruće.
Česte se pahulje izgubiše,
Oblaci se ne probudiše,
Čak se i zid znoji,
Kao da se sunca boji!
Stalno sam na moru,
Kući se vraćam u zoru,
To je moje peto,
Otkad sam ovdje ljeto.
Matija Peković, VI 2
ŠKOLA
Nekad u prvom razredu bih,
A sada sam u četvrtom,
Tada sam bio tih,
A sada glasan ko u devetom.
Tada bih stidljiv, zbunjen, mali,
Neodlučno dijete milo,
Malo dijete koje se hvali,
To je bilo djetinjstvo pravo.
Sada četvrti već pri kraju,
Ozbiljne se ocjene daju.
Šta će biti u šestom?
A kako, tek, u devetom?
Matija Peković, VI 2
PROLJEĆE
Konačno zima ode
I veselo proljeće dođe
Sunce dobi malo slobode
A bijeli snijeg nekud pođe.
Ranim jutrom istrčah na ulicu,
Pođoh nekud u šetnju,
Putem sretoh veselu pudlicu,
Već zaboravih na zimsku pometnju,
Iza mene „čudo“ ljudi,
Jer, konačno, proljeće se budi.
Matija Peković, VI 2
KIŠA
Kiša lije i lije,
Kao da je neko sije,
Svi se kriju,
I kiši se smiju.
Kiša lije kao luda,
Više ne znam ni otkuda,
Bježim brzo, brzo kući,
Jer kiša će me tući.
Kiša lije ko iz kabla,
Mokra je i školska tabla.
Kiša lije, lije, lije,
Kao da je neko sije.
Matija Peković, VI 2
ČEZNEM DA TI KAŽEM NAJDUBLJE RIJEČI
Ponekad, duboko u meni, probudi se tuga prošlosti... Nebu sam darovala dušu, za tebe... jer jedino ti umiješ da vratiš sjaj uveloj travi i glas nijemom čovjeku. Boli me tišina sumraka i teško proljećno sunce kad oživi šapat vječnih uspomena.
Hm... Ostajem kući... Ne znam zašto. Mogla sam izaći... Ali, eto, meni je izgleda ljepše u kući... Ne znam ni šta da pišem... Od tada nijesam ni spavala kako treba... Razmišljala sam. Šta ako više ne budem nikog voljela kao njega? Mogućnosti da se to desi nijesu prevelike, ali šta ako se desi? Ovo mi se ne sviđa...
Nikada više neću pustiti suzu zbog njega. Kažu da niko nije vrijedan mojih suza i držat ću se toga da ne bih dozvolila da me obuzme plima tužnih osjećanja.
Ti nijesi tu, a tako trebaš mi... Tečko mi je da to priznam, ali je ipak tako.
Ne volim kad dođe noć kao što je ova... Kad ostanem sama pa ne moram više da glumim pred drugima, kada ne moram najbolje da izgledam baš kada se najgore osjećam...
Voljela bih da ti kažem koliko te volim, koliko mi značiš.Čuješ li? Oslušni samo malo, molim te! Čuješ li koliko negdje daleko jedno srce kuca i zove te...
Čeznem da ti kažem čta još osjećam, čeznem da me samo jednom saslušaš. Zar tražim previše?
Želim da plačem, ali suze ne naviru,onda poželim da se smijem, ali osmijeh nije čuo za mene. Poželim da patim... To je ono što osjećam.
Poželim život, ali ti nijesi tu, a moj život si ti!
I tako želja za željom sve dok ne shvatim da si svaka moja želja, moja bol, moj osmijeh, moja patnja i moja čežnja, moja suza...
U meni se bore razum i srce. Vode tešku bitku. Da li ću moći da podnesem? U oba slučaja biće mi teško...
Mrzim noći kao što je ova, mrzim te zbog toga što još čeznem za tobom, još te vidim kraj sebe, vidim nas i izgleda mi tako stvarno. Zato počinjem da mrzim i sebe – zbog čežnje u sebi i želje da ti kažem: „Nemoj da ideš, dođi, trebaš mi, volim te!“
Zato noćas prekidam sve! Ni jednu suzu neću više pustiti. Dosta ih je bilo, nijesi ih vrijedan.
Izbrisat ću te iz svog života, zaboraviću i ono naše ljeto, kunem se! Više ne želim da znam ni gdje si, ni s kim si. Boljeće, znam, ali preboljeću! I znaj, doći će dan kada ćeš shvatiti šta si izgubio i poželjećeš da se vratiš. Kajaćeš se, ali biće kasno. Tada će te zaboljeti moja bol, svaka moja suza i svaka neprospavana noć...
Ako ikad saznam koliko sam misli poklonila tebi, znaćeš i koliko sam te voljela. Ove noći se opraštam od tebe i još jednom, upućujem ti sve svoje misli. Sve ono lijepo staviću u najljepši dnevnik uspomena. Jer, za ljubav, kao i za bol, uvijek je potrebno dvoje...
Jovana Dubljević IX b
VIDIM SEBE U OČIMA DRUGIH
Svi smo mi veoma znatiželjni da pronikmemo šta to drugi misle o nama. Međutim, taj naš pokušaj, uglavnom se završava neuspjehom jer nimalo nije jednostavno posmatrati sebe u očima drugih.
Pokušavam da spoznam sebe , ali na način kako me drugi doživljavaju. Iako to u prvi mah djeluje besmisleno, neke naše osobine, pozitivne ili negativne, registruju ljudi iz našeg okruženja.
Inače, svi smo mi skloni da vidimo samo ono lijepo i pozitivno kod sebe, a druge osobine skoro da zanemarujemo. Istina je da mi često i ne pominjemo svoje mane, a Vladeta Jerotić kaže da „svaki
čovjek ima jednu ili više „slepih mrlja“ u sebi, i to upravo onih koje su bitne za ličnost, a koje on upravo ne želi da opazi i prihvati kao dio sebe.“
Ali, ja svoje mane prepoznajem i prihvatam. Priznajem da sam ponekad neodgovorna, ponekad i tvrdoglava, a nekad i pomalo lijenai znam da i drugi misle tako. Ali ja se svojih mana ne stidim jer su one dio mene. Upoznaš li manu, već si je pola ispravio“ – kaže njemačka poslovica.
Inače, vrlo sam druželjubiva, u svakom trenutku spremna da pomognem drugima, posebno onima koje pogađaju patnje i poteškoće, a koji su mi bliski. Uvijek nastojim da razumijem potrebe ljudi sa kojima sam u kontaktu i da se pravilno postavim prema njihovim zahtijevima. Tako me drugi ljudi doživljavaju kao osobu koja uvijek predstavlja oslonac kada im je to potrebno.
„Nema spasa bez vrline, nema vrline bez rada“. Ova latinska poslovica nosi u sebi jedan životni moto. Treba biti...
Milica Zečević, IX a
„PUN STADION“
Proljeće je donijelo
Puno sreće svima,
Pune nam se stadioni,
Prošla nam je zima.
Pun stadion!
I na istok, i na zapad,
Pune su tribine,
„Sutjeska“ nam opet igra,
Za nju nema zime.
Pun stadion!
Pun stadion kraj Bistrice,
Utakmice i turniri,
Svakog dana sve ih više,
Svud se radost naša širi.
Pun stadion!
Fudbal igra ko god stigne,
Šutira se lopta smjelo,
Puni su nam stadioni,
Sve ponovo oživjelo.
Pun stadion!
Aleksandra Gezopvić, IX b
STAZA ŽIVOTA
Nalazim se na raskršću
Ja i moji drugovi,
Želim pronaći sreću,
Želim da mi se ostvare snovi.
Ipak, puteva je mnogo,
A vremena jako malo,
Da bi se dobro izabralo,
Da bi se na pšravu stazu stalo.
U životu nije lako,
Teško je njegovim stazama ići,
Ali svakako, najteže je,
Do pravog cilja stići.
Odluka je samo moja,
I donosim je samo ja,
Da li će mi život biti duga,
Il provalija bez dna.
Verica Janković, IX a
POZDRAV IZ CRNE GORE
Od morskoga divnog žala,
Do visokog Durmitora, sa ljepotom bistrih rijeka,
Nepreglednih gustih gora,
Pozdravlja vas Crna Gora!
Kroz vjekove sačuvana,
Ponosita ko nekada,
Širi svima topla krila,
Crna Gora – majka mila!
Posjetite Crnu Goru,
Srce će vam srećno biti:
Mnogo lijepog vidjećete,
A još ljepšeg doživjeti!
Verica Janković, IX a
PRONAŠLA SAM IGRAČKU KOJA ME
PODSJETILA NA RANO DJETINJSTVO
Škola, obaveze, svakodnevno sam okružena gomilama knjiga, u glavi jednačine i lekcije iz istorije... Tek ponekad ugrabim da se malo odmorim uz klavir.
Jedno subotnje jutro pružilo mi je malo više slobodnog vremena.
Sjedim u kući sa pogledom uperenim ka starom plafonu koji ima drveni prolaz u ćošku. Poželjeh da se popnem gore. To sam i uradila.
Čim sam se našla na tavanu, među hrpom starih stvari pažnju mi privuče jedan klovn plave boje, dosta pohaban i prašnjav. Tek kad sam se primakla prepoznala sam ga.
Bila je to moja omiljena igračka. Imala sam osjećaj da je jako tužan.Njegove oči, dva ogromna klikera, vratile su me u rano djetinjstvo, bezbrižno i vedro.
Čitav dan sam provela sa njim. Bila sam i tužna i srećna. Sjetila sam se večeri kada mi je majka, uspavljujući me, pričala priče, a on me sa natkasne gledao i kao da me tokom noći branio i bio moj čuvar u svim pustolovinama u snu. On je bio moj heroj.
Grizla me je savjest što sam ga odbacila zbog školskih obaveza, ali sam čvrsto obećala da ću uvijek naći po malo slobodnog vremena za njega.
To subotnje jutroje učinilo mnogo. Vratilo mi je nešto važno, mog najiskrenijeg druga, mog plavog klovna.
Andrea Jovović, VII 2
S POČETKA DO KRAJA STAZAMA ZAVIČAJA
Čovjek je neraskidivo vezan za prirodu. Ona u nama izaziva divljenje i vuče nas sebi, jer bez nje čovjek ne bi ni postojao.
Jedno od najljepših predjela u Evropi je moj zavičaj- Piva. Pokušaću da vam dočaram sva njena bogatstva, kako prirodna tako i istorijska. Trudiću se da u vama probudim neodoljivu želju da je posjetite, da otkrijete tišinu prirode, neometano razgledajući čudesni svijet koji živi nekim svojim jedva uhvatljivim ritmom.
Ako ste tu s proljeća divićete se suncu koje svojim toplim zracima kupa planinu, prosipajući svoj zlatni prah po njenim vrhovima. Proplanci i visoravni očaraće vas mirisom poljskog cvijeća i raspjevanim horom veselih ptica.
Putujući šumskim stazama srešćete se sa zelenkastim zečićima, vrijednim vjevericama, ponekom lisicom i šumskim mišem.
Jedno od ljepših mjesta u Pivi je Kruška sa koje se može posmatrati više pivskih dragulja. Možete vidjeti Pivsko jezero, koje, ukrašeno stijenama, djeluje kao ogledalo. Ono je srce i duša Pive. Pogled se dalje pruša na gradić Plužine, najmlađi grad u CRNOJ Gori, jer je prije tridesetak godina, kada je stvoreno pivsko jezero, premješten.
Piva je i istorijska riznica. U turskim ratovima istakla se po znamenitim junacima. Od njih je najpoznatiji Bajo Pivljanin, opjevan u mnogim pjesmama, a poznato je i ime Lazara Sočice.
Znamenito kulturno i vjersko zdanje je i Pivski manastir, koji je premješten i prenesen zbog izgradnje Pivskog manastira i čija istorija i riznica predstavlja kulturnu rijetkost.
Hodajući stazama svog zavičaja, upoznala sam svoje korijene, svoju tradiciju, istoriju i kulturu. Zato svom zavičaju poklanjam ove stihove:
Ponosna sam i dičim se,
Dolinama moje Pive,
Šetam, hodam, zastajkujem
I sa šumom ja drugujem.
Pričam lasti i šapućem pčeli:
Divna zemlja, dragi prijatelji,
Gorska voda i drveća šum
Izaziva moje duše zov.
Tamo kula, tamo grad,
Amo pastir, amo stada,
Rijeke teku i ljude vezuju,
Svojim tokom pišu melodiju.
Najljepša je pivska zora
I zvjezdana ljetnja noć.
Divljenja je ona vrijedna.
Divite se toj ljepoti,
Divite se pivskom raju,
Mome divnom zavičaju.
Jovana Dubljević, IX b
JUTARNJE ČAROLIJE
Još uvijek je rano za ustajanje. Otvorila sam prozor, a blagi povjetarac me svojom nježnom, nevidljivom rukom milovao po licu. Sunce je još uvijek spavalo tvrdim, slatkim snom kao da je zaboravilo da je vrijeme za ustajanje.
No, uskoro se poče pojavljivati neobična svjetlost. Iza planina izranjalo je sunce. Stidljivo je pomaljalo svoju sjajnu glavu i svojom zlatnom svjetlošću razgonilo noć. Njegovi zraci paraju plavetnilo neba. Miješa se prozračno plava boja neba i zlatna boja sunčeve svjetlosti.
Ali, najednom se u to blještavo carstvo umiješa i neočekivani gost, čija je pojava kvarila tu jutarnju ljepotu. Ogroman oblak natkrilio je zemlju. Sunce se nemoćno borilo pokušavajući da obasja zemlčju svojim zracima.
I, odjednom nestade one čarolije, a nebeskim prostranstvom zavlada sivilo. Začu se tiho dobovanje kišnih kapi. Slušajući neobičnu melodiju, koju izvodi orkestar sitnih kišnih kapi, preplašene ptice se skloniše. Nebo plače. Kišna melodija postaje sve tiša, dok najzad, potpuno ne utihnu.
Nebo postade prozračno i čisto. Najljepše dugine boje razliše se po mom mjestu.
Jelena Gagović, IX c
ČOVJEKOVA SNAGA JE U LJUBAVI I STVARANJU
Život je pun iskušenja. Samo hrabri i snažni odolijevaju i uspijevaju, a snagu im daje ljubav i stvaranje.
U ovozemaljskoj bašti koja se zove život, hodamo različitim stazama koje se nekad prepliću, a nekad razilaze. Na tom putu se radujemo, patimo, bolujemo i što je najvažnije, volimo.
Ponekad nam je teško, puni smo gorčine, a u duši se ređaju ožiljci koji i u snu bole. Krstarimo mislima po bespuću većem od svemira, tražeći snagu da prevaziđemo teške trenutke. A snagu nam može dati stih koji smo tek napisali, divan buket cvijeća koji smo s puno mašte napravili.
Kako tek ljubav može da nas pokrene?! Taj divan osjećaj, koji se kao zlatna ikonica zaustavi na našem srcu i da nam krila za let prema zvijezdama. Ljubav je smisao života. Da nije ljubavi ne bi bilo ni ljudi, ni sreće, ni tuge. Ona nas čini boljim, ljepšim i plemenitijim. Kada volimo, mnogo lošeg u nama iščezava, a sve čto je dobro utrostručuje se. Čovjek bez ljubavi je kao siroče, kao slomljen cvijet u vrtu.
Voljeti znači živjeti, a živjeti znači stvarati. Čovjek kroz svoj rad izražava jačinu svoje ličnosti, a dar ljubavi hvata kao dar života. Ako voli i stvara imaće snage da savlada sve životne poteškoće.
Ana Stevović, IX b
Šešir
Moj šešir plavi,
kad mi je na glavi,
ko da nešto slavi
šeta mi po glavi.
Šeširiću moj ,
stani malo stoj,
nemoj da mi smetaš
i stalno se šetas.
I kad sunce sija,
on se sa mnom igra,
a kad kiša pada
šešir moj strada.
Šeširiću moj,
stani malo stoj,
nemoj da mi smetaš
i stalno da šetaš.
DANILO ŠARAC, VI-3
Tajna želja
Oči govore što duša skriva,
usne lažu, u očima se sliva...
Sliva se ono što u mislima stoji,
Srce bi da kaže,
al’ razum se boji.
Želja se urezuje u nama duboko,
mi je skrivamo al’,
odaje je oko,
tajna želja čuva se dugo,
želje su jedno, a razum je drugo.
Zorana Dubljević VI-3
Miris proljeća
Kada proljećni miris livadama krene
i kad prve poćnu da cvrkuću laste,
priroda se naglo počinje da budi,
livada zeleni, a cvijeće raste.
Vesele se djeca, vesele se ljudi,
veseli se njemu i kurjak u gori,
dok veselo ptice u polju cvrkuću,
veselo u šumi potoćič žubori.
Javljaju se svuda znakovi proljeca,
djećija se čuje galama i graja,
proljeće je stiglo, čujete li ljudi!
Proljeće je stiglo i do našeg kraja.
Zorana Dubljević VI-3
Mali mrav
Išao je putićem,
jedan mali mrav.
Kružio je kružićem,
umoran sav.
Trkao se tako
sa svojim drugovima,
u raznim krugovima.
Veselje, sreća i pobjeda mrava,
Bila to je zabava prava.
Ivana Mitrović VI-3
Pismo proljeća
Proljeće drago,
pišem ti pismo,
od prošle godine,
vidjeli se nismo.
Željno te čekam
u svome kraju
cvjetanje cvijeća
u punom je sjaju.
Sa tobom vazduh,
Ljepše miriše,
Gora prolista
I šuma diše.
Leptiri plešu,
laste se vraćaju,
I sve treperi
U svome sjaju.
Milena Đoković VI-3
Ljubav
Često se pitam
ljubav šta je?
Da li je ljubav
kad oči sjaje?
Al’ljubav treba
u srcu da je,
pa zašto
baš oči sjaje?
Ljubav je kao
najljepši cvijet,
sa sjajem u oku
volim cijeli svijet!
Milena Đoković VI-3
Moj najljepši san
Sinoć sam sanjala
jedan divan san,
da letim nebom
po cijeli dan.
Da grlim oblak
i ljubim sunce,
držim za krila
šarene ptice.
Da skačem sa pčelom
od cvijeta do cvijeta,
da letim i letim
do kraja svijeta.
Kratko je trajala
sreća u snu mom,
ja tužna se probudih
u krevetu svom.
Miena Đoković VI-3
Pjesma tebi
Ovu pjesmu ja pišem tebi,
a ko si ti ja dobro znam,
Slučajnost neka dogodi se tad,
zato ti pjesmu ja pišem sad.
Moraš da znaš ko ti pjesmu piše,
ako osjećaš ono što ja,u očima tvojim to sam prepoznala
ne,nemoj razmišljti,odgovor daj.
Stidiš se više nego ja,
pa da,moraš se stidjeti više,
za godine tri,
toliko si ti od mene stariji.
Anđela Kecojević VII-3
Drugarstvo
Drugovi smo ti i ja,
neka cijeli svet zna.
Družimo se danju, noću,
ne želimo mi samoću.
Druženje nam puno znači,
zajedno smo mnogo jači.
Tu nam sreća ruku pruža,
drugarska je sreća duža.
Savjetujem drugarima,
družimo se sto nas ima.
U životu sto se pamti
drugarstvo je, treba znati.
Anđela Kecojević VII-3
Ljubav
Neka ljubav
vlada nama kao
dragim osobama.
Ljubav je pokretač svega,
neka vlada sreća,
pažnja i njega.
Ljubav nas od zla dijeli,
neka nam je putokaz
kroz život cijeli.
Neka ljubav
svakom cvjeta,
na sve strane ovog svjeta.
Anđela Kecojević VII-3
Crna Gora
Tamo daleko na obalama Jadranskog mora
Blista u suncu moja mala,velika Crna Gora.
Lovćen,Orjen i Rumija budno stoje u stroju
Čvrsto grle i brane domovinu moju.
Crnogorac u tuđini osjeti čežnju i sjetu,
Nedostaje mu zavičaj, najljepši na svijetu.
Ti malena zemljo,veliki si topli dom,
Crna Goro, najmilija,u srcu te nosim svom.
Jelena Gagovic IX-C
Prva ljubav
Djetinstvo naljepše doba života,
Koga krase drugarstvo,mir,dobrota.
Zvjezdane staze djetinstva mnogo nam nude,
Od nas djetinjstvo stvara odrasle ljude.
Sa sobom nosi doživljaje sjajne,
i neke skrivene tajne.
Tajne iz škole, tajne drugara,
a i tajnu da se u nama nešto čudno stvara.
Kao da nas tišti neka tuga duboka,
dok su tu pred nama dva bistra oka.
Nekad dođe i do svađe,
a nekad se i slaba ocjena nađe.
Kad nam tajanstvena iskra u oku zablista,
kad nije nam jasno ama baš ništa
i dok nas obuzimaju svakojake ćudi,
znaj da se u nama prava ljubav budi!
Jelena Gagović, IX- C
Školo, hvala!
Riznica znanja
Prozor u svijet,
Vrijednija od svakog imanja
Škola,
Sprema nas za životni let.
Traga i pretura
Za boljim sjutra
Do samog vrha čovjeka izgura,
Vedrija mu čini jutra.
Dostojna poštovanja,
Najvećih počasti i hvale
I ne samo zbog poklona znanja,
Čineći nas ljudima,zasluge nijesu male.
Janković Verica,IX-a